Samo žene mogu da donesu promene

Da li su naše šanse da nađemo posao zaista manje zato što smo žene, ili što imamo ili planiramo decu? Iako zakon kaže da nisu, u stvarnosti, šanse da doživite diskriminaciju tokom procesa traženja posla ili na samom razgovoru, prilično su velike. O ovoj veoma osetljivoj temi pričali smo sa Gordanom Frgačić, autorkom knjige “Zašto smo manje plaćene”, koja je svoja iskustva kao HR-a pretočila u psihološki priručnik za žene koje ne žele da budu diskriminisane zbog pola i porodice.

Zakon u Srbiji je jasan, zabranjuje diskriminaciju po osnovu pola. Kakva je situacija u Hrvatskoj, da li je Zakon precizan i još važnije, da li se i koliko primenjuje?

U Hrvatskoj zakon nije ništa manje jasan, no samo postojanje zakona ne jamči i njegovo provođenje, jer na ovim prostorima još uvijek volimo isticati da su “zakoni tu da se krše”. Najčešće se skrivamo iza drugih duboko ukorijenjenih rečenica “jedna lasta ne čini proljeće”, “ionako neću ništa promijeniti” i sl. No tko bi trebao koristiti te zakone ako ne žene koje su izložene diskriminaciji? Vrlo mali broj žena koristi institucije kako bi se borile protiv diskriminacije. Tek su se navikle da prijavljuju fizičko nasilje, no ovakvu vrstu nasilja i dalje trpimo kao nešto protiv čega nema lijeka. No to nije točno. Prava snaga za promjene je u samim ženama koje moraju izaći iz zone ugode i biti aktivne ako žele napredak.

Kako da žena koja je došla na razgovor za posao reaguje ako joj se pitanja vezana za brak, decu, planiranje porodice ipak postave? Šta da kaže?

Moja preporuka je uvijek da kao prvo takve podatke ne stavljaju u životopis jer oni nisu nipošto relevantni za radno mjesto za koje se natječu. Tako će u startu povećati svoje šanse da ih se uopće pozove na razgovor. Na razgovoru nipošto ne trebaju same započinjati tu temu i opravdavati se, a što žene, vjerovali ili ne, često čine, misleći da će tako povećati svoje šanse za dobivanje posla. Tijekom razgovora kandidatkinje mogu pametno upravljati istim i zadržavati se na temama koje idu njima u prilog i koje su doista relevantne za dotičnu poziciju. Dakle, usmjerite pažnju na vaša znanja, vještine, sposobnosti i postignuća i kad razgovarate o tome nemojte davati kratke odgovore koji će ostaviti previše prostora za privatna pitanja. Ako ste uistinu dobre u svome poslu, poslodavcu možda više neće biti uopće važno jeste li majka ili možete li uskoro postati majka.

Ali, šta ako vam na kraju ipak postave neprimereno pitanje?

Moja preporuka je da najprije procijenite koliko možete riskirati jer u današnje vrijeme, kad je svako radno mjesto zlata vrijedno, teško je nekome savjetovati da na razgovoru bude pomalo drzak ili odbije odgovoriti na pitanje zbog svojih uvjerenja, a što bi bilo najprimjerenije. To je odluka koju svaka žena mora donijeti sama. Ukoliko želite preživjeti taj razgovor i odgovoriti na pitanje, odgovorite kratko i odriješito – ako vas pitaju namjeravate li u skoroj budućnosti rađati, dobar odgovor bi bio: “Nisam razmišljala o tome, u ovom trenutku sam fokusirana na karijeru”. Točka.

Da li bi poslodavca koji neprimereno reaguje trebalo odmah otpisati, ili ima i onih koji jednostavno ne poznaju dovoljno Zakon, ili misle da time ne diskriminišu nikog?

Kao prvo teško mi je povjerovati da ima poslodavaca koji nisu svjesni da krše zakon, ali dozvolit ću da ima možda u kakvoj zabiti koja duša koja ne čita novine, ne prati medije i ne koristi se internetom. Svi ostali zakon krše svjesno i drsko. Ako uistinu imate djecu ili mislite imati djecu najbolje bi bilo kloniti se takvih poslodavaca ukoliko si to možete priuštiti jer prije ili kasnije morat ćete donositi odluke poput “tvrtka ili djeca”, “privatni život ili poslodavac”. No, dopuštam da se koji puta razgovor o djeci i obitelji povede iz posve bezazlenih razloga – ispitivači su i sami možda obiteljski ljudi i nemaju pri tom loše namjere iako je koji puta teško uočiti razliku. Oprezniji ispitivači najčešće koriste takozvani “small talk” kako bi ipak saznali nešto o vama, a da ne moraju postaviti direktna pitanja za koja su svjesni da su diskriminirajuća.

Uprkos pokretima za izjednačavanje prava, žene i dalje imaju dosta niža primanja, čak i za iste poslove od muškaraca. Kako žena koja traži posao da se postavi u vezi plate?

Najveći problem je u tome što najveći dio kandidata, a tako i žene, na razgovor dolaze nepripremljeni odnosno nisu napravili “domaću zadaću”. Kako su žene i inače sklone umanjivanju svoje prave vrijednosti i svojih postignuća to često rezultira time da u startu same traže nižu plaću od one koju traže muški kandidati. Svakako da je stav bitan i da se na vama odmah pri ulasku u prostoriju za razgovor može vidjeti jeste li samouvjerene i svjesne svoje vrijednosti ili vas se može dobiti pod svaku cijenu i za svake pare. Osim stava važno je da se prije razgovora dobro raspitate o tvrtki i o tome koliko vrijedite na tržištu rada. Specifične pozicije koje su rijetke na tržištu više vrijede, kombinacije koje se teško nađu na tržištu rada također više vrijede (npr. pravnica koja pri tom još i odlično govori njemački), pojedinom poslodavcu vaša pozicija možda vrijedi više nego što je njena vrijednost na tržištu (možda odlično posluje i može si to priuštiti). Zalaganje na poslu vam najčešće, na žalost, neće automatski priskrbiti i veću plaću. Ako ne tražite, najčešće nećete ništa ni dobiti, a najgore što vam se može dogoditi je da vas odbiju. No to nije razlog da ne tražite opet. Najmanje jednom godišnje trebate preispitivati svoju poziciju unutar tvrtke, ali i na tržištu rada.

 

NA FOTOGRAFIJI: Gordana Frgačić

Ima li odgovora na to pitanje iz Vaše knjige “Zašto smo manje plaćene”?

Ima odgovora na to pitanje, no on je puno kompleksniji i teško može stati u par riječi (zato mi je i trebalo malo više stranica od kojih je nastala knjiga). No ako bi morala sve to sažeti, rekla bih da je prije svega problem u našem stavu i našoj pasivnosti, u tome što i same razmišljamo u kontekstu predrasuda i stereotipa i ne tražimo dovoljno da nas poštuju, u tome što mislimo da je danas boriti se za ženska prava “out” i da ćemo tako izgubiti naklonost muškaraca do koje nam je stalo. Osobno mi je koji puta lakše naći razumijevanje za svoje stavove kod muškaraca nego kod žena. Prvi korak prema tome da nešto dobijete je da to i zatražite. A mi najčešće ne tražimo.

Sa današnjom pozicijom kada je usklađivanje roditeljstva i posla u pitanju, žene često moraju da biraju između jednog i drugog. Kako iz ugla HR- a te dve oblasti mogu da se usklade, a da ne trpi mnogo ni žena ni poslodavac?

Ova tema zahtjeva tek malo zdravog razuma. Tko ga ima dovoljno neće uistinu tu temu smatrati relevantnom. No čini se da je, shodno tome, zdravi razum rijedak. Naime, žene čine 50% populacije i isto toliko radne snage. Većina njih ima, imat će i može imati djecu u svakom trenutku, danas čak nerijetko i u četerdesetima. Vjerovanje da su samo žene u određenoj dobi i u određenoj obiteljskoj situaciji “rizik” za poslodavca je naprosto smiješno i naivno. Dakle, postavlja se pitanje možemo li s tržišta rada isključiti 50% radne snage? I koja je garancija da žena s dvoje djece i 28 godina neće više roditi. Nikakva. Ovo je moj osobni primjer, jer sam treće rodila s 33 godine i na direktorskoj poziciji. S 28 godina nisam ni sama slutila tako nešto.

Ali poslodavci tvrde da zbog žena i rađanja njihove kompanije trpe?

Naprosto ne priznajem konstantaciju da poslodavac “trpi” zbog žene i njezine obiteljske situacije. Osim svog osobnog imam čitav niz primjera iz okoline da su žene već na visokim pozicijama zanijele i rodile i niti jedna tvrtka nije zbog toga propala. Tvrtke trpe i propadaju zbog nesposobnog menadžmenta, a ne zbog trudnih žena. Danas kada smo toliko mobilni da iz svog toaleta u svom selu možemo razgovarati s predsjednikom uprave neke tvrtke u Hong Kongu to pitanje je posve suvišno. Ne postoji nikakva realna opasnost za poslodavca, već samo predrasude i nedostatak dobre volje. Trudnoća koja je rezultat zajedničke odluke žene i muškarca nekim čudom se, kad se dogodi, pretvara u ženski problem. Potomstvo je zajednička odgovornost cijelog društva, a ne nešto zbog čega poslodavac “trpi”. Taj isti poslodavac ne bi imao klijenata da nema žena koje su ih spremne rađati.

Može li se na ovom prostoru napraviti korak više u raspoređivanju roditeljskog tereta između žene i muškarca, i na taj način olakšati napredak u karijeri ženama?

Moram tu malo stati u obranu “Balkanaca” koji se najčešće svi bez razlike doživljavaju kao neki gorštaci s toljagom u ruci. Iako još uvijek ima i takvih primjeraka, situacija se značajno promijenila u posljednjih nekoliko desetljeća i oni sve više ravnopravno sudjeluju i u kućanskim poslovima i u odgoju djece. To još uvijek nije dovoljno i ima još puno prostora za napredak, no mi Balkanci sigurno nismo najlošiji primjer u Europi. I sama sam se uvjerila u to kad sam na trećem porodiljnom ja koristila šest mjeseci, a moj suprug deset mjeseci dopusta. Naišla sam na opće čuđenje mojih kolega iz matične tvrtke u Beču koji su mi potvrdili da, doduše, postoji i u Austriji mogućnost da očevi idu na porodiljni, ali da se to u društvu naprosto ne smatra prihvatljivim i da tvrtke to očevima baš i ne opraštaju tako lako. Dakle, realno je na Balkanu koliko i u svim drugim dijelovima Europe, ali opet ću vratiti lopticu na žene – mi smo te koje neke stvari dozvoljavamo ili ne. Puno toga ovisi o tome kako smo mi odgojene i kako odgajamo vlastitu djecu, jer to su žene i muškarci koji će sutra biti poslovni ljudi.

U Hrvatskoj su napravljeni neki koraci u tom pravcu, kao što je stimulisanje očeva da uzimaju odsustvo radi nege deteta?

Da, radi se na izmjenama Zakona o rodiljnim i roditeljskim potporama, no vidjet ćemo što će od toga u konačnici biti prihvaćeno. No u Hrvatskoj odluka o tome tko će koristiti koji dio, odnosno koliko dopusta ovisi prije svega o ekonomskim faktorima i u najvećoj mjeri nije potaknuta promjenom svijesti o tome da muškarci trebaju snositi jednaku brigu i odgovornost za potomstvo kao i žene. U većini tranzicijskih zemalja sve se i dalje svodi na jednostavnu računicu – tko više zarađuje? Kako su to u većini slučajeva još uvijek muškarci, žena je najčešće ta koja će koristiti cijeli dopust, a ukoliko zarađuju isto, smatra se društveno prihvatljivim da je to uloga žene.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *